kampelic
čet - 10.05.2012
...........
Moj trenutni život je početak Holivudskog filma, tip romantična komedija, znate oni koji svaki pristojan muškarac obilazi u širokom luku, a svaka pristojna curica gleda subotom uveče jer je mrzi da ide negde među ljude i folira se da joj je super.
Zato sam se i zaljubila u te filmove, jer su glavne junakinje obično osobe sa nekim felerom. Poplašene, smotane, zaljubljene u pogrešnog, ne znaju šta će od sebe, trošadžije, ljubiteljke poslastica itd. Na stranu to što ih obično glume neke prelepe žene od kojih inače zastaje dah, a za koje moj otac smatra da su samo izoperisane patke i da sam ja lepša od svih njih (osim Salme Hajek, ona mu je predivna). Znate da svi da ti filmovi obično počinju tako što se glavna junakinja nađe na nekoj životnoj raskrsnici. U jednom momentu ostane i bez posla i bez frajera i obavezno i pokisne i lupi auto i sačeka je neka opomena pred utuženje zbog nekog neplaćenog računa i onda dođe kući tako sva mokra i sačeka je neka debela mačka i neka beznadežnost. E pa vidite, ja nemam mačku. Nemam ni momka (znam, znam, svima sam dosadila sa tim), pa nemam ni ko da me ostavi. Ovo sve ostalo je baš tako nekako. Nekako beznadežno i blesavo. Ustajem svaki dan kako bih otišla na posao na kojem više neću raditi, ne zbog toga što nisam kompetenta i zato što ne znam ili neću da radim nego zato što je došlo do „restruktuiranja zbog globalne ekonomske krize i zato što moramo da nastavimo da poslujemo u skladu sa svetskim trendovima“, pa ti trendovi očigledno ne podrazumevaju mene i još nekolicinu meni sličnih mladih i nekako nesnađenih. Ali nema veze, mene ne grize savest. Ja sam u svakom slučaju dala svoj maksimum i dokazala da mogu i hoću . Dokazala da nisam lenština i nesposobnjaković. I da nisam srećna kada me zatvore u kancelariju i stave snove u raspored i da sam sa razlogom bežala čak i od pomisli da postanem Yapi sa dva telefona i aktn taškom sa šifrom.
A sad scenario treba da ide ka obrtu. Treba nekoliko puta da se razočaram. A onda da nađem posao iz snova putem kojeg ću upoznati i nekog frajera s kojim ću se prvo svađati, ali onda shvatiti kako je on baš za mene i kako ne mogu bez njega. I naravno da će da opet bude peripetija. Ali na kraju obično bude neka prelepa melodija i neki happy end.
A trenutno ne mogu ni muziku da slušam. Nemam čak ni za to živaca. Samo bih sedela i piljila u prazno. Ustvari, spavala bih. Da pregrmim. Da se odmorim. Da ne mislim. Da malo opet počnem da budem neka stara ja. I da ne budem statista u ovom jedinom životu koji su mi poklonili.
, 10. maj 2012 14:06:58
|
link
|
13 komentara
Od nedelje čekam tvoj post jer mislim kako ćeš ti to sve reći bolje i lepše od mene, i konačno dočekam, kad ono, ni slovce!
Nema veze, opraštam ti, a za temu ovog posta potpuno drugačiju od one koju sam priželjkivala imam da ti kažem da sam ja, kao i ti, od onih što veruju u happy end i da svako na kraju dobije šta je i kako je zaslužio, tako da, sve to ima neko svoje zašto, jer život jeste ljigava romantična komedija, samo dok smo živi i zdravi!
10 puta sam ga napisala i onda obrisala, kad o tome pišem onda nikad ne mislim da je dovoljno dobro. Ali svečano obećavam da ću objaviti jednu verziju, tebi za ljubav :) I hvala za optimizam!
uz sav rizik da ću zvučati kao neka tetka, kad pogledaš, posao koji baš i nisi volela i nisi ga ipak ostavila, sada je ostavio tebe. Meni to zvuči kao usluga, kao ohrabrenje, da ne kažem kao znak (sad već zvučim kao tetka proročica :)) Dat nam je život ali nam je malo toga u njemu samo po sebi dato, što je verovatno i dobro, kako bismo inače rasli. Nemoj da čekaš da ti se da- daj se ti sad laganeze svojim snovima. Srećno i hrabro, navijam za tebe u ovom nesavršenom svetu!
je l' to znaci da mi nikad nece stici gajba somersby-ja za dz?! pih!:))
E pa Kampelic, ne moze tako, da spavas..da piljis u prazno-moze :) (sinoc sam i ja malo buljila suplja u bezdan :) . Da se nadovezem na koleginicu Fenster -Vangu :)) pa da zvucim vise kao Zorka, ko zna zasto je to dobro.( to je taj IQ). Da ne duzim sad da me je slicna situacija naterala da sama sebi napravim ostupnicu i postanem sama sebi brkati sef, jer cu onda ispasti kao starac Foco (a nemam nameru da menjam pol). Daklem, prvo sam se nasa u nekom gore navedenom filmu ( kazes opomena , kisa..macku da podgojim pa mozda onda krene nekim tokom:))..beznadje bese sinoc. Sta hocu ustvari, prvo da ti kazem da i ja jedva cekam da procitam nesto sto napises. Drugo, da osecam iz svega da si borac sa besom ( sto mi je takodje blisko) i trece da te nasmejem, pa ne zameri na duzini.
Milice, za nedelju najavljuju neki pljusak i nisku temperaturu. to ti je jedinstvena prilika da pokisnes i da ti neki fin gospodin djentlmen ponudi svoj ooooogromni kosarkaski duks. a kada taj deo resis, onda ti stizem ja u NS, ali necemo spavati vec cemo orcati, pevati i piti i tako se osloboditi svog nagomilanog stresa koji je prouzrokovao bivsi posao koji nismo volele. i tata je izgleda suvise zaljubljen u Selmu, kad ne vidi kakve konjske oci je izrodio :*
umetnost je liciti na dzuliju, s hjuom il' bez hjua. ma kako se to zvalo. ja, kad god sam probala, uopste nije bilo komedija, al poenta i jeste ljubiti se s oladjenim englezom, il bar s nekim ko se takvim pravi.. kraj ionako nikad ne pamtis, samo te scene blamova :D
Vi ste devojke jedne divne žene, izuzeci među zlobnima i zavidnima. Podrška i podsticaj, bez glupavih savetodavanja i bez onog "ne sekiram se ja za tebe", i mnogo ste me sve do jedne oraspoložile i nasmejale i naterale mi one lepe suze, što te hoće samo kad si srećna. Hvala od srca :*
Ne žuri ka srećnom kraju. To je ipak samo kraj. Usreći nekako put do kraja. :)
I ja bih volela da moj posao mene ostavi, jer ja nikada nemam hrabrost da ostavim, cak i kad ne volim vise :D
Za sve nase Hablove!
Ako ti je za utehu i ja sam upravo dosla sa jednog takvog posla, sedim buljim u prazno i pijem smrsb :)
do sada bi trebalo da ima pomaka...makar bez zurenja u prazno.
Ukoliko je Holivud, onda ti sleduje i nekakav oskar ili barem zlatni globus.
sre - 18.04.2012
U ime svih nas iz 80 i neke...
U ime svih nas iz 80 i neke…
To je posveta na knjizi „Kao rani mraz“ koju su mi kupili kada sam postala dipl. Te jeseni su pljuštale diplome kao tople letnje kiše. A mi smo to nosili onako…šmekerski. Kao „pa šta…to bi svako završio, idemo mi dalje“.
Nama stvarno nisu ni bile bitne diplome. Mi smo te godine toliko Živeli, da je to učenje došlo samo kao neka kruna jednog divnog druženja. Mi smo te godine, kao da smo znali, da to neće baš dugo trajati, toliko slavili i toliko plakali i toliko svirali i pevali i pili i maštali i sanjali kao da smo već sebe videli drugačije, daleke i rastavljene.
Novi Sad nam je pružao svoje čarobne ulice. Bulevar je odjekivao našim koracima. Pap Pavla je imala odličnu akustiku za noćne pevače, Kej nam se ulizivao dok nam je Dunav šuštao prateće vokale, a Tvrđava brojala falševe. Svetozar nas je namrgođen čekao u centru i svaki put bi onako šeretski namigivao da niko ne vidi i puštao da uživamo dok on čuva.
Poznavali smo se. I mrzeli. I voleli. I svađali. I onda se opet u nedogled mirili. Jedno drugom prebacivali, a onda se grlili. I obećavali. I toliko toga hteli i toliko toga mogli. Sa tako malo.
Postoji taj neki momenat kada se jednostavno sa nekim uklopiš. Kada neko postaje da bude malo ti i ti da budeš malo taj neko drugi. Kada to više nije samo smejanje na iste fazone, kada nekako srasteš sa nekim i pomisliš kako si uopšte i živeo onako sam bez te svoje polovine.
Mene su moje ljubavi ostavile i napustile. Ok, neke sam i ja malo poterala. Ali zar nije lepše biti tako romantično i dramatično napušten nego teatralno nekog ostaviti. Moje ljubavi su postale prolaznici, uspomene, neki drugi ljudi, poznanici i uspomene. Ali ja sam svoje srodne duše tada tako lako pronašla u toj odabranoj maloj sekti nekih raznovrsnih talentovanih ljudi. U nekim sremačkim, mađarskim, banatskim, bosanskim, tisanskim očima….I konačno sam se osećala kao svoja međ svojima. Autsajder je spustio loptu. Počela sam da govorim mi i mislim na nas. I bilo je lepo biti deo nečeg.
A ovo pišem zbog poruke koja me je dočekala danas posle odvratnog dana na poslu. Na famoznom fejsbuku ocrtavalo se jedno 1 iznad koverte. Stigao je poštar. Pisala mi je moja T. Kao da ne zna da je čekam da se vrati. I da je onaj jedan mali razum u mojoj šarenoj maštovitoj glavi. Kao da ne zna da oko nekih datuma baš posebno fali. I da sad to više nije ono čuveno To!
Moja grupa savršenih ljudi je i dalje na veoma važnom spisku mojih najbitnijih prijatelja. Ali stvaran život je malo jače zagrizao i od onoliko osmeha oko očiju su se stvorile one grozne smejalice. I dalje mi jedni drugima pravimo iznenađenja, uvežbavamo pesme, plačemo na ramenu, delimo uspehe i poraze. Ali to nisu više one lude zanesene čupave glave, malo je vremena prošlo, ali mi smo nekako mnogo odrasli.
Neke stare ljubavi su odlučile da daju prilike nekim većim ljubavima, neke nove ljubavi i nova imena su se nekako kradom ušunjala među nas. I iako uz podignutu obrvu na početku, tu i ostaše…srećom.
Ali uspomene su ono zbog čega se živi. Platu, pare, položaj, ovaj kompjuter evo može sutra da nestane, ali one noći kada smo onako omamljeni i veseli išli Lazinom ulicom, dovikivajući se, prebrojavajući ko je gde i ko je s kim,kada smo leteli iznad onog asfalta i bili mnogo veći od života, to nam nikako nikad ne može da oduzme.
Jeste, bili su to bolji dani. I jeste, bili smo bolji mi….
Evo ti moja mini verzijo…i nemoj da zaboraviš da su kilometri samo tačke ako nekoga voliš.
I da su samo prave ljubavi…one koje te prepoznaju i po taktovima pesme koju verovatno i sada pevušiš u sebi.
, 18. april 2012 21:59:11
|
link
|
18 komentara
upravo ovo mi je trebalo posle (i kod mene) odvratnog dana na poslu; jedan motivacioni poklon od suvislosti, smisla, energije i života.... :)))
Divno je! Rasplakala sam se. Možda zato što to eto nikada nisam niti ću imati...
Lepo, lepo... pozdravlja te jedan Černobiljac :)
i zbog nekih mojih mini verzija,,,citala prethodne postove.
K, veliki pozdrav s juga.
htedoh da vam svakom napišem neki odgovor, ali nešto nisam baš vešta u tome, pa izbegavam. Welt, nemoj da si tužna, i mene su moji ljudi strefili onda kada sam već mislila da ću zauvek da budem sama, Alana, Černobiljcu, Strelice: hvala. Drago mi je što ste uopšte pročitali, a draže još što vam se svdelo :)
Ništa ljepše nego sjećati se. Time ću da se naoružam kako bih što bolje podnio gastarbajterske dane. Kako se bliži polazak, sve više se sjećam. Ubiće me tuga u tuđini, a nisam još ni krenuo.
blues, blues bejbe :)
Imam ja moje ljude, nemam tu mladost.
Total rik(n)ol.
prelepo.
Gozza, ja se uvek setim neke priče o bogatašu kojem su sve oduzeli, ali je sačuvao svoje albume i tvrdio da mu je to sasvim dovoljno, pa tako i ti...i u austriji je dozvoljeno sećati se, a za uspomene nije potreban kofer i ne plaća se caarina...Moon, jeste, baš je blues, mada ja ipak više volem jazz, mada...sve u svemu, prepoznala si ;) Welt, kontam, neki ljudi su jednostavno odrasli, ja, eto nisam dugo bila jedna od tih, ko zna, možda nikad neću ni biti. Grofe, ne bih da slažem da sam razumela tvoj komentar, ali narcisoidna ja će da prihvati to kao kompliment. Prozore, Hvala :*
http://www.youtube.com/watch?v=PC30BsUcObY&feature=g-vrec&context=G24c555eRVAAAAAAAAAA
Čitaš malo misli ;) Bravo za odabir!
i post i misli ;)
kad sam video naslov hteo sam ovo da ostavim
http://www.youtube.com/watch?v=IMNOLa4YoD4
a onda sam procitao sve :)
Kampelic, ženo, rastaviš me kad napišeš...!
A zašto lepo ne dođeš sad na koncert Balaševića u Madlenijanum, idi na sajt, raspitaj se. Ja bila - prelepo. PRE PRE PRE LEPO!
Apsofakinglutli da je komplimenat.
Kao diploma nije bitna tralala ... koje bajkovito pisanje al` sa platom i polozajem.. lepo napisano ali ugao pisanja pogresan. Za povrsne .
Maslino, mozda si previse zelena da bi shvatila tu ljubav i prijateljstvo koje smo mi iskusili te godine!
Tekst je bio prvenstveno namenjen ekipi o kojoj pise, pun je iskrenih emocija i ne mozes reci da je povrsan samo zato sto je bajkovit!
Koji ugao bi po tebi bio pravilan? Ima li uopste pravilnog ili nepravilnog ugla kada pises o necemu toliko licnom?
uto - 10.04.2012
Ništa manje nego Miss!
Odlučila sam, u skladu sa trenutnom kampanjom za predsednika, da se i ja kandidujem. Ipak, s obzirom na to da ja stvarno nemam živaca za političare i da bih se verovatno potukla kada bi me neko iznervirao ili bih upala u tromesečnu depresiju i vikala na glas „Mene niko nećeeeeeeeeeee“, kad me ne bi izabrali, ja sam došla na ideju da osmislim novu titulu: Miss Univerzuma! Dakle, iako vam se na prvo čitanje čini da ste već čuli za ovo ja ću vas u nekoliko narednih redova apsolutno razuveriti. Naime, Miss Universe ostavljam Venecuelankama jer realno nemam kad da se kandidujem za Miss Čelareva, pa onda Detelinare, pa 5. Sprata, pa onda Vojvodine dok ja dođe do Univerzuma ima da mi i ovo malo kose odpadne sa glavice. A i realno, kada bi me Leonardova čukununuka Vesna Da Vinča videla poslala bi me na neki pusti otok sve dok kosti ne počnu da se naziru na mom telu…tako da, sve to preskačem.
Miss Univerzuma je titula u kojoj su objedinjene sve moguće missice u jednoj miss.
Kao takva, ona ima puno obaveza, puno haljina i puno prava. Njen stil se donekle razlikuje od običnih missica i ona preferira tamnije nijanse crne i ljubičaste, kako je neke pastelni i nakinđureni modeli ne bi dodatno ukrupnjavali.
E sad ja kao Miss Univerzuma, pošto sam ustanovila titulu želim da budem i prvoizabrana, ali kako ne bih bila autokrata propisujem da će moj mandat trajati skromnu godinu dana i da ću postaviti temelj za svaku sledeću Miss.
Svaka sledeća Miss mora da ispunjava sledeće uslove: da bude dobar i pametan đak. Da je makar jednom gađala papirićima, lupila čveger ili saplela razrednog ili grupnog štrebera koji ima nešto da pita na kraju svakog predavanja. Mora da ima majku koja na pitanje „kako mi ovo stoji“ odgovara sa „ajde, idi, kao da će neko da te gleda“, oca koji ju je javno makar tri puta izblamirao u javnosti rečenicama tipa „ Ivka, širi laktove“, zbog čega ti to i dalje dobacuju iako je prošlo deset godina. Potrebno je da je makar jednom u životu stvarno poželela da nosi lentu i krunu, ali je bila dovoljno dvolična da popljuje ceo taj koncept i počne sa feminističkim govorima dok drži nos duboko zabijen u nekoj knjizi Virdžinije Vulf, a drugo oko na zategnutim dupetima onih koje su bile dovoljno srećne da se rode takve da im nije potreban smisao za humor.
Program, moj i svake buduće miss će se sastojati iz sledećih ciljeva:
· Naravno mir u svetu. Ipak smo mi miss. I da nije nas, ovaj cilj nikad ni ne bi bio postignut. Ustvari, ja mislim da su uopšte svi ti izbori i napravljeni kao jedna vrsta akcije za borbu protiv ratova.
· Zatim, uvođenje zakona gde se svim momcima višim od 188 cm izričito zabranjuje zabavljanje sa devojkama nižim od 175 cm.
· Uvođenje slobodnog dana ukoliko te iznervira, ostavi, prevari, zajebe momak/devojka
· Uvođenje frižidera sa neophodnom količinom čokolada i sladoleda u sve radne objekte. Ako imate pare za toliko hemijskih olovki, a sve štampamo na štampačima, onda imate i za slatkiše
· Zabranjeno vađenje na PMS! Nema, navikni se! Ako se ponašamo kao retardi, kao retarde će i da te tretiraju. Svaki dan je isti.
· Zabranjeno glumljenje slabih žena, sa kučećim očima. Teretana je majka. Ni jedan teret nije toliko težak. Prava žena sve može sama.
· Zabraniti onaj izraz „ženske gluposti“ i propagirati žensku solidarnost
· Ozakoniti šamar kao odgovor na pitanje „Kaće se udaš“
· Ozakoniti podizanje obrve kao legitimni odgovor na glupe izjave
· Uvođenje posebnog dodatnog časa za dečake u kojima će im biti puštani stari filmovi iz kojih će učiti kako da budu šmekeri i frajeri i kako da se bore za svoje devojke.
· Zabraniti devojčicama od 12 do 16 godina da sebi na FB daju nadimke mawa mackica, tigrica, jako sam hot i sl. i uopšte da postoje
· Podstaknuti otvaranje lokala samo za + 25 kako ne bismo mi matoriji morali da gledamo male hipstere koji „studiraju“ i uživaju u životu i koji ne znaju razliku između EKV-a i Riblje Čorbe
· Izumeti burmu koja bi davala elektrošokove svom nosiocu svaki put kada isti pokuša da muva neku maloletnicu ili maloletnika
· Uvesti „Mi nismo anđeli“ prvi deo i jedini, kao obaveznu literaturu za sve srednjoškolce
· Uvesti Balaša u lektire i šutnuti svakog ko počne da priča o onome kako je on nešto rekao o srpskom jeziku i hrvatskom i whatever….
Za sada ovo je samo nacrt. Svi koji žele da se pridruže i dodaju neke stavke, dobrodošli su.
Sve vas voli i ljubi Miss Univerzuma Kampelić J
, 10. april 2012 15:47:08
|
link
|
7 komentara
" Izumeti burmu koja bi davala elektrošokove svom nosiocu svaki put kada isti pokuša da muva neku maloletnicu ili maloletnika"
Zbog navedenog aminujem sve predloženo.:)))
Ozakoniti šamar kao odgovor na pitanje „Kaće se udaš“---ovo mi se narocito dopada....samo sam protiv ukidanja PMS-a..... :)
Ali bolja si no svi kandidati/kandidatkinje do sad tako da ces daleko dogurati :)
Darlin', tek da vidiš s kim ćeš imati posla.:)
http://www.blic.rs/Zabava/Vesti/316685/Transseksualka-ipak-na-takmicenju-za-Mis-Univerzuma
E, B(l)ogu hvala te sam sekundicu ispod 188! :D A, šta kažete? Ženski post? Otišao... :)
Tacka sa " kucecim ocima" mi se jako dopada. O teretani ne bih sada, ali sa tim tugaljivim ocima imam problem. Prosirivanje tacke o zabrani izraza " zenske gluposti"...pod zabranu staviti i izraze u vidu komlimenata " jel si se ti to popravila" i " jedva sam te prepoznala, ali bas je interesantno tako".
za burmu nisi dovoljno razmislila
dodajem i lokale za 35+ (moze i 40+, naravno i 45+ itd)
Ti ne bi bila miss, nego missile.
P.S. (Ko šljivi, bre, ove bez smisla za humor)
sre - 21.03.2012
Proleće je krivo!
U veoma živom razgovoru na temu „stvoreni smo da osvojimo svet“, držala sam se pomalo po strani. Nekako sam sebe okarakterisala kao lepo dresirano korporacijsko dete koje sve manje gaji iluzije, sve više prihvata realnost. O novim idejama, pokretima, poslovanju, direktorskim pozicijama već mi je teško i da slušam.
Vest o sestrinoj bolesti i smrti najdraže osobe u životu ipak jesu malo doprinele preispitivanju želja koje sam gajila u nekim prošlim životima.
Nisam karijeristkinja. Ma koliko sam sebe obmanjivala idejom poslovne žene. Ne želim da radim od svitanja do sumraka. Ne živim za svoju kompaniju. Volim da radim, da budem korisna, da se ostvarujem kao profesionalac. Ne volim što mi je život postao posao, što se mrštim više nego ranije i što se pretvaram u džiberku koja viče preko telefona jer neko nije poslao jedan mail ili se budim u sred noći jer se setim da ni sama nisam prosledila neke informacije. „To je normalno“ i „tako je svugde“ su naravno odgovori koje slušam svakodnevno. Znam. Živim u pogrešno vreme i verovatno na pogrešnoj geografskoj dužini i širini. Znam, moram sad da se borim, dolaze bolja vremena, kasnije će biti lakše.
Ovog puta nisam besna. Biću i ja optimistična u verovaću u ta bolja vremena, gde neće moći da nađu način da te zajebavaju i gde ćeš biti cenjena svojim imenom i prezimenom a ne „brojem glava“ na budžetu za naredni period.
To dvoje, mlada i preduzetna, opasna i zajebana, s druge strane mila i draga moja L i moja mmmmilica sa svojih 358 novih ideja, zamisli i inovacija i rešenja me oraspoložiše u momentu. Ispalila sam neku svoju ideju, nešto u vezi sa korporatvnim komunikacijama, sa otvaranjem sopstvenog biznisa…“Ma ti mmmilice napiši knjigu“, rekao je, a L. je odmah dodala „A ja ću da štampam!“ i meni nije bilo potrebno više.
Znam, nisam ja sad neki najbolji pisac kojeg ste ikada čitali. Znam, ne smem se još ni nazvati piscem, ali postaću jednog dana. I u nekom svom paralelnom univerzumu imaću neku malo veću mansardu sa pogledom na neke lepše krovove i pisaću knjige. Ne one koje osvajaju nagrade, koje uvrštavaju u lektire i o kojima se raspreda u ozbiljnim emisijama na prodatim televizijima sa lažnim stručnjacima. Pisaću o odrastanju, o detinjstvu o susretima, o nekim velikim ljubavima, o običnim stvarima. O tome kako je teško živeti, kako je lako voleti, ako i kad imaš koga, o patnji kada si na dijeti, o pilećem girosu u tortilji sa krastavcima koji je vrlo često bolji od sexa. O tome kako lepo sviće u Novom Sadu, o tome kako su prijatelji najbitnija „sitnica“ o ljudima koji te obeleže i svojom ljubavi i svojom mržnjom. O provincijalcima o velegrađanima. O pesmama i tuđim knjigama koji nikad neće postati prevaziđene, dosadne, nezanimljive. Pisaću o kuvanju, o koktelima. O Tisi i Dunavu. O momentu kada prvi put ugledaš more. O momentu kada prvi put shvatiš da si sad odrastao. O tome kako se udaljiš od nekih ljudi. A neke jednostavno prihvatiš, odmah na keca i ne želiš nikad da se odrekneš.
Vidite, ja mislim da sam se za to rodila.
Probala sam, snašla sam se, plivam u svetu poslovnih aždaja. Ne može mi niko ništa i znam da mogu ako hoću još više i još dalje. Imam ambicije i imam mogućnosti i znanja. Ali nemam živaca i volje za sve to.
Ja želim one male stvari. Da mogu da se protegnem na suncu. Da popijem prvu kafu i koka kolu u nekom lepom ambijentu, da radim, ali nešto smisleno i lepo, nešto u čemu ću moći da dam celu sebe i što će mi pored tog glupog novčanog dela dati i onaj čudesni osećaj samoostvarenja.
Nažalost, tek kada te neke ružne vesti zateknu onda počneš da preispituješ i sam sebe i svoje odluke. Nema veze. Ona „bolje ikad nego nikad“ je oduvek bila tačna.
I neka je krivo ovo sunce i ovaj opijajući miris proleća za tu neku ponovo rođenu nadu da će stvarno jednom da se slože te čuvene kockice i da će svako od nas, ukoliko to želi, postati ona osoba o kojoj je sanjao u svojoj tinejdžerskoj sobi oblepljenoj posterima slavnih sportista.
, 21. mart 2012 13:02:21
|
link
|
14 komentara
Tu stvari dolaze na svoje mesto u trenutku kada ove "korporacijske" komponente strpaš u "trala-la" (ionako te troše dok te ne potroše, ukoliko nemaš "leđa"), a ove što ti se danas čine kao "trala-la" počneš da tretiraš kao sasvim...
Znam da znaš, ali pomislio sam da može biti korisno ako neko na glas izgovori.
proleće je pravo... vreme, pogotovo za ovakve odluke.
izgleda da smo bili cimeri u nekom trenutku :)
Ako baš ne budeš 100 % takva osoba iz te sobe, bićeš sa malim ispravkama i dodacima koji se prave u hodu.. bitno je znati nastaviti ako se na trenutak i pokolebaš :)
dobra si u nabrajanju, samo da predjesh iz excela u word
Da se ne ponavljam sa komentarom, znas ko odozgo nestrpljivo ceka to prvo izdanje.
prolece utice na ljude na specifican nacin. ipak, zavisi od coveka, jer ako si mlad(a) onda cujes gugutke, ali ukoliko nisi, onda ti seva koleno ili nesto...
Svako godišnje doba, svaki dan, sat, sve utiče na ljude na specifičan način. Ja nekako verujem da si ti dovoljno sposobna osoba, da ne kažem drčna, da sebi možeš da obezbediš ono što će te zadovoljiti, makar kad su u pitanju stvari koje od tebe zavise. Tako te nekako doživljavam, kao borca. Naravno, sve je to jako komplikovano... Bolje je na racionalizovati previše i juriti snove.
Ako je verovati Mariu, ja sam jedna sada i fizički stara osoba...
racunaj da imas prodat jedan primerak te knjige za koju si se rodila :*
:)
biće da je novosadsko proleće totalno zarazno...
(ili da za ponešto okrivimo blog? ;))
... tek, i sama sam ovih dana u sličnom raspoloženju, koje mi samo podgreva selidba koja mi sleduje za desetak dana.
+ danas sam ponovo shvatila da neizostavno zarad ličnog zadovoljstva moram što više raditi sopstvenim rukama, bilo to tipkanje, obrada fotografija, ili plevljenje bašte i pravljenje buketića od poljskog cveća na očkinom fruškogorskom placu... :)
http://www.youtube.com/watch?v=CReRMK4gogM
stvarati.
nista ispod, i nista preko toga.
#marija@
http://youtu.be/UKOGjNq9GKk - Da li je 'Šejn' junak nekog stripa ili romana??? I da li je naš ili inostrani??? Iz koje je države???
Otiđi na ovaj sajt:
http://vuk91.mojblog.rs/p-9-zivot-srednjoskolaca-u- gvatemalskom-gradu-gualan-departman-zacapa-gvatemala /185053.html
I komentariši život srednjoškolaca u gvatemalskom gradu Gualan (Departman Zacapa, Gvatemala)!!! Hoćeš li to učiniti za moju ljubav??? Tri puta pročitaj ovo:
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Većina dobro raspoloženih srednjoškolaca u Gvatemali’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’u Gvatemali su potpuno mirni!’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’U gvatemalskom gradu‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’da li Gvatemala ima svoju vlastitu kinematografiju‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’A sada prelazimo na kompjuterske i video-igre!‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’želi da je ozbiljno pređe!‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Baš poput mene’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’obavezan deo svakodnevnog života odraslih osoba’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PETI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Zvanični omiljeni sport kod srednjoškolaca’’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’poput odraslih ljudi (!)’’!!! PROKOMENTARIŠITE IZVOR KOJI JE OZNAČEN SA ‘’1) ’’Blic’’ (Srbija)’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Većina dobro raspoloženih srednjoškolaca u Gvatemali’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’u Gvatemali su potpuno mirni!’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’U gvatemalskom gradu‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’da li Gvatemala ima svoju vlastitu kinematografiju‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’A sada prelazimo na kompjuterske i video-igre!‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’želi da je ozbiljno pređe!‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Baš poput mene’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’obavezan deo svakodnevnog života odraslih osoba’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PETI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Zvanični omiljeni sport kod srednjoškolaca’’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’poput odraslih ljudi (!)’’!!! PROKOMENTARIŠITE IZVOR KOJI JE OZNAČEN SA ‘’1) ’’Blic’’ (Srbija)’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Većina dobro raspoloženih srednjoškolaca u Gvatemali’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’u Gvatemali su potpuno mirni!’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’U gvatemalskom gradu‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’da li Gvatemala ima svoju vlastitu kinematografiju‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’A sada prelazimo na kompjuterske i video-igre!‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’želi da je ozbiljno pređe!‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Baš poput mene’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’obavezan deo svakodnevnog života odraslih osoba’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PETI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Zvanični omiljeni sport kod srednjoškolaca’’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’poput odraslih ljudi (!)’’!!! PROKOMENTARIŠITE IZVOR KOJI JE OZNAČEN SA ‘’1) ’’Blic’’ (Srbija)’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
MOLIM VAS DA MI OSTAVITE KOMENTARE O ŽIVOTU SREDNJOŠKOLACA U GVATEMALSKOM GRADU GUALAN (DEPARTMAN ZACAPA, GVATEMALA)!!! HOĆETE LI TO UČINITI ZA MOJU LJUBAV???
P.S. adrianova muzička numera je zapravo muzička numera iz neke japanske video-igre!!! Šta kažete na to???
neće se kockice nikad složiti- ti ćeš ih složiti, ako želiš. a možda imaš neki dovoljno jak razlog, ili dovoljno jaku slabost što toliko odlažeš nešto što toliko želiš.
pet - 09.03.2012
Još nekoliko stvari da završim...
1. Slušati još jednom Rolling Stones-e uživo, poželjno negde na nekoj plaži
2. Ići na koncert Balaševića i plakati od prve do poslednje pesme, čak i dok sviraju Boža zvani pub
3. Ići na Severinin kocert i vikati „Seve boginjo“
4. Jesti sladoled na španskim stepenicama u Rimu u stilu Odri Hepbern
5. Provesti mesec dana u proputovanju Irskom
6. Upoznati izvorne Kampele Škotlanđane
7. Prijaviti se na izbor mokre majice i pobediti – realno
8. Poslati neke svoje radove na konkurse
9. Provesti dan na Dunavu, gledajući u vodu
10. Naučiti kako se mese ribice ( poznatije kao mantije)
11. Naučiti kako se prave krofne princeze i krempite
12. Smršati makar na kratko jedno 15 kila i biti ribetina
13. Izdržati celu noć u provodu bez da izujem štikle i đuskam bosa
14. Ne opsovati najmanje 24 časa. Čak ni u snu
15. Dobiti rezultate analize krvi koji su u granicama normale
16. Kupiti kola
17. Posvetiti se enterijeru moje male mansardopećine
18. Živeti u Beogradu makar nekoliko meseci, pa se vratiti u NS i počinjati rečenicu sa „Znam, onda i ja kada sam živela u BG-u“
19. Navići sestričinu da sluša Hladno pivo i Letu štuke, a ne Nove Fosile
20. Izjaviti ljubav poznatoj ličnosti
21. Izjaviti ljubav svojoj osobi
22. Odplivati od kuće Zenovića do Ponta u Petrovcu na moru
23. Čuvati koze na planini jedan ceo dan
24. Dobiti unapređenje i kompanijski auto
25. Nokautirati prostačinu
26. Biti pijan 4 dana za redom
27. Pokisnuti do kole gože
28. Opet pustiti svoju prirodnu kosu
29. Otići u posetu u kod Ljadže i Tamarinja u Majami
30. Pevati mrtva pijana Adel na karaokama
31. Naučiti perfektno francuski
32. Dozvoliti sebi makar na kratko da ne budem supermen
33. Kupiti set čaša sa nogicom
34. Kupiti escajg
35. Ne rasplakati se kada dobijem rafaelo kugle (bilo od koga)
36. Ne pogledati u kladionicu Max Bet na Bulevaru svaki put kada prođem tuda
37. Uštedesti 50 evra (baby steps)
38. Dati staru garderobu u dobrotvorne svrhe
39. Ne lečiti stres hranom
40. Vratiti se košarci ( i košarkašima)
41. Potrošiti silne novce na komad nekog prebrutalnog veša
42. Skuvati savršenu večeru, zapaliti sveće, pustiti Billy Holiday i sama u miru i tišini uživati u sopstvenom životu
43. Skuvati savršenu večeru, zapaliti sveće, pustiti Billy Holiday i uživati u dvoje
44. Pomiriti sadašnjost, prošlost i truditi se za budućnost
45. Postati dr.nauka, samo da bih se kurčila
46. Biti još više prepotentna
47. Biti još više ljubazna
48. Vreme trošiti na prave i korisne stvari
49. Ceo dan posvetiti gledanju starih crnobelih filmova
50. Ne davati glupe komentare dok drugi gledaju fudbal
51. Ne zavisiti od Skypea
52. Ne zavisiti
53. Ne zavideti
54. U svakom pogledu biti žena ( da ne kažem čovek)
55. Sazreti
56. Živeti!
57. Uživati!
58. Maštati
59. Sanjariti
60. Čitati
61. Ići tri puta godišnje na more ( pa makar i po pet dana)
62. Nikad se ne odreći teksas suknje i košarkaških patika
63. Učiniti sve za prijatelje bez dodatnih pitanja
64. Reći NE
65. Reći Da
66. Udati Bojku
67. Smejati se!
68. Preboleti…
, 9. mart 2012 10:40:23
|
link
|
21 komentara
Ako budu potrebni savjeti, mogu da pomognem po tačkama: 16, 25, 26, 47, 49, 60 i 63. :)
ja se dobrovoljno javljam kao pokusni kunic u procesu testiranja uspesnosti tacki 10 i 11 :D
Momci, računam na vas...
Ja bih tu pola izbacio.
Ako treba podrska uz cutanje tu sam za 9, 23, a za 25.,26,30 evetualno da pomognem :).
Ja bih se na muškom mestu prijavila za na primer 66, ali ne, oni samo za jedenje i opijanje... Ccc :)
brine me tačka 67!
@Tanja: smejati se naglas, onako od srca, češće i više, to svima želim, ne samo sebi!
@Welt: je l vidiš koliko su nepopravljivi?!
@Robin: Drago mi je za 9 i 23 i ćutanje u dvoje zna da bude lepše, a za ostale tačke dogovoreno!
@Goste, verujem u tvoje iskustvo, nadam se da ću i ja pola toga izbaciti uskoro
Petkom "puštam" karaoke u jednom klubu, tako da i oko tačke 30 mogu pomoći. Vidi, opet tačka sa alkoholisanjem... Pa, stvarno sam nepopravljiv! :D
očekivao sam 69...
@DTF taj broj mu dođe nekako želja, sam po sebi :)
@Gozza: čim kupim auto, eto me da ispunim makar nešto sa ove liste, a ti dotle nabavi matricu za Adele :)
pa opste je poznato da se muskarci kada citaju/slusaju neki zenski spisak obicno iskljucuju vec oko pete stavke, tako da smo mi jos i daleko dogurali :D
68 velikih koraka za kampelic i čovečanstvo :)
P.S. Obavezno "prešaltuj" sestričinu :)
takve stvari stavljaš na treće mesto, taman kad počinjemo da gubimo pažnju ti nas zaintrigiraš i onda mi iščekujemo možda i još nešto pa odslušamo pažljivo.
a apropo prve stavke, ja sam nekad davno 2007 poželeo da RS čujem na plaži i spustio se do mora da zajedno sa prijateljicom odem da ih slušam na Jazu. Koncert je bio u nedelju, ja stigao u subotu i na prvom plivanju pokidao ahilovu tetivu, završio u gipsu narednna 3 meseca i naravno propustio Stounse i na Jazu i u Bg.u, a onda i ceo Exit i još dva dobra koncerta do kraja leta...
Mene imas za mantije, princes krofne i krempite, posto vidim da su pri samom vrhu top liste :)
Uf tacka 5, nisam ziv (ja bih mozda voleo i da ostanem posle tih mesec dana, ne znam)!!! Naravno, tacka 26, tu bas mogu da pomognem :) 44 drzim ti fige.
Ovaj 32-gi mi se naviše sviđa. Učim, ali sporo ide. Ja sve mogu i hoću zato što mogu. A onda počnu da podrazumevaju, a ja da posustajem.
... i bićeš žena svog života! ;)))
Samo sa tih 15 kg nisi ribetina vec ribetina i po i "nista ja tu ne bi diro" :)
@Chic: hahaha, ma i sa 15 manje ja ću biti XL, ali...važan je šarm,a?
@Alana: Da, da...a onda ću da napravim novi spisak :))
@Sizif: I meni je 32 nekako najbitnije, za sebe samu...drugi nekako i jesu ostvarljivi, ali je ovaj vezam za onu o vuku i dlaci, pa je malo teže
@Dule: Znam, ja se trujem fotkama i putopisima...i kontam da odem, teško bi me se posle rešili
@Hota: Da znaš da sam te se setila kad sam pisala tu tačku!
@Moon: E baš tako!
@Adrian: baksuze!! Ali eto, uključujem te u želju, Stonsi su nešto što jednostavno moraš da odslušaš i po nekoliko puta, pa da znaš zašto si živeo :)
68 kao martovsko ludilo (March Madness, Wiki)
in the end 'There can be only one' (Highlander, IMDb) (:
sre - 08.02.2012
Ja luzer?
U Srbiji je danas najteže naći posao. Agonija slanja biografija na sve konkurse koji su iole u vezi sa strukom, pa onda ono čekanje, pa interesovanje, pa onda još malo čekanje, pa ipak neki novi oglasi i tako mesecima, možda čak i godinama.
Ja sam iskreno počela bila da se radujem i onim pismima u kojima me makar obaveste da nisam prošla. Znate ono "niste profil koji tražimo". Iako su oni tražili novinara sa iskustvom u medijima, hello?! Najbolja mi je bila moja drugarica sa njenim tako dobroćudnim komentarom "Ali draga, ti baš imaš lep profil, šta `oće oni više?!"
Ipak, posle nekako se "slože kockice", što bi rekao tata Kampel. Javi se neki prijatni glas, ideš na neke intervjue i testiranja, ne znaš ni da li da se nadaš ni šta da radiš, ali onda opet prijatni glas kaže da su se odlučili za tebe.
Posle prvobitne histerije i lečenja mamurluka od proslavljanja, počne i mala panika.
Ako si do nekog vremena bila student, koja nije razlikovala dan i noć, koja je posle dva predavanja i jednih vežbi, malo švrćkala po gradu, pa onda išla kući da se naspava kako bi bila odmorna za večernje orcanje, koja je odgovornost ispoljavala jedino i isključivo kada jako zagusti u ispitnom roku, a tata Željko počne sa pretećim sms-ovima, onda je navikavanje na radnu disciplinu verovatno još i teže od pronalaska samog posla. Ipak, kada je normalno dolaziti kući u 6, a buditi se u 14h, onda je vrlo teško navići se da radni dan sada traje od 6 pa dok ne završiš, nekad do 16, nekad do 18, nekad imaš utisak da si zaglavio u filmu Dan mrmota i da ustvari i ne ideš sa posla. Ali polako se ubaciš u ritam. Iskristališeš prioritete i počneš da uživaš u nekim drugačijim provodima i novim iskustvima. Počneš da se identifikuješ sa poslom koji radiš, pa postaješ ponosna na kompanijske uspehe i sopstvena radna dostignuća.
Ipak, od celog tog procesa na kraju, ipak mislim da je najteže navići se na ljude. Nove kolege. Novo okruženje.
Drugarica je skoro imala priliku da promeni sadašnji, i ne tako dobar posao. Uslovi su, manje više bili isti, ali drugi posao je bio uže vezan za njenu struku. Posle dugog premišljanja, došla je do zaključka da nema snage da se opet prilagođava i opet prolazi taj ceo proces upoznavanja.
Kao što sam već pisala, čini mi se u svakom svom postu, ja nisam najvedrije i najljubaznije stvorenje koje ste mogli da upoznate. Negodovač, namćor, hejter. Ne podnosim one koji puno pričaju jer mi unose konfuziju, ne podnosim one koji stalno ćute jer kontam da mi zlo misle. Ne volim glasne jer mi se čine nepristojnim, ne volim tihe jer su mi nekako umišljeni i pretenciozni. Ali! Kad sam dobila svoj prvi pravi posao u ovoj divnoj kompaniji, odlučila sam da budem fina, lepo vaspitana, kulturna i nasmejana i pre svega odmerena, ljubazna i prijatna.
Kad dobijete posao, posebno u okviru ovako velikog kolektiva, ustvari vas ubace u jedan vrtlog nesređenih ljudi, mladih ljudi u kandžama korporacije, u vrtlog neostvarenih snova, nedorečenih optužbi, neispunjenih ambicija, u vrtlog zavisti i ljubomore.
U ovih, pa sada skoro godinu dana, mogu da kažem da sam ipak stekla i novu prijateljicu među tim buljukom kolega, koja će nažalost da ovo pročita pa će da me smori sa njenim konstatnim izjavama ljubavi, na koje ja nisam navikla i koje ja ne razmenjujem osim u stanju odvaljenosti u kasnim noćnim časovima.
Ali nažalost i šareni balon u kojem sam donekle živela se raspršio u paramparčad. Shvatila sam da nisu menadžeri i direktori ti koji su ti uvek za petama i koji te proveravaju da li radiš, znaju oni i bez uhođenja, koji je tvoj učinak. Prave lisice i špijuni su oni koji su na istom nivou kao i ti. Oni koji su tu već nekoliko godina, ali nisu mrdnuli od početnog zvanja. Oni kojima su svi drugi krivi jer ne napreduju i ne dobijaju povišicu. Oni koji se nadaju da će tebi da bude loše, da bi oni zasjali jer jedino tako i mogu da se istaknu. I što je ipak najgore od svega, takvih je svuda i takvih je najviše.
I da, džaba ljubaznost, džaba što se trudiš i što ćutiš, ustvari daješ samo prostora da te više gaze. Onaj hrišćanski metod "okreni drugi obraz" u poslovnom svetu nikako ne sme da se primenjuje.
Najbitnije je ustvari u svakom mailu napisati kako si prezauzet, poslati nekoliko mailova tamo negde u kasnim večernjim satima, kako bi pokazali koliko ustvari radite, ići hodnikom i vikati preko telefona i glumiti poslovnu ženu.
Kao da nije jasno da su oni koji najviše radi ustvari oni koje ni ne primetiš, koji sede u svojim kancelarijama kao miševi i ne primetiš ni kada dođu ni kada odu jer je njima posao stvarno život, hteli to oni ili ne.
Sad mi je žao što nisam došla i nastupila kao nadrkana klinka. Što nisam bila u stilu "gde ste miševi", što sam trebala od početka da stavljam iskompleksirane na njihovo mesto. I što nisam pokazala zube svim tim koji sada misle da su mnogo pametnije, zauzetije, poslovnije i već sve u komparativu od mene.
A onda opet, jako sam srećna što sam dobila priliku da vidim ko sam i šta sam. Sopstvena SWOT analiza je ipak najbitniji deo u poslovanju.
I da nikad neću da promenim ono ljudsko u sebi. Neće me navići na plan štednje, da je normalno proći u automobilu pored kolege koji čeka autobus i ne stati da ga povezeš. Da je normalno stalno opanjkavati druge. Omalovažavati druge. Sebe stavljati u prvi plan.
Svakom je svoje najteže. Stvarno verujem u to.
Ali da ne ispadnem mali naivni altruista pošto stvarno nisam.
Uskoro mi ističe moj ugovor o radu i još uvek je upitno da li ću i dalje nastaviti da radim u ovoj kompaniji. Znate…ekonomska kriza, smanjenje broja radnih mesta i te fore.
Biće mi žao. Lepo je raditi u uspešnoj korporaciji. Ima svoje prednosti, svakako. Lepo je ići na doručak sa Mirjanom i zjakati po Čelarevu i planirati u koju ću kuću da se udam da ne bih morala da putujem svaki dan. Lepo je kada te pohvale jer poslednja Reč Lava izgleda baš lepo. I kada imaš povlašćene cene za kupovinu piva, pa možeš s vremena na vreme da obraduješ nekog sa paketićem tog divnog napitka.
Neće mi biti žao. Neću biti okružena nameštenim osmesima i lažnim obećanjima. Neće mi zagledati jesam li lepša, mlađa, doteranija, deblja, stručnija, nasmejanija od nekog ili sve to nisam. Neće mi davati zadatke za koje nisam stručna. Neće omalovažavati moj rad, moj ceo sektor. Neće mi tražiti greške i kad ih nema. Neće mi troje odobriti predlog, a onda posle poslednji reći da ne valja. Neću više slušati:"Ne može, nije korporativno". Neće mi zvoniti sat u praskozorje. Neću svaki dan ići kroz Futog "koji baš ni malo ne podseća na more" i neću biti samo jedna mala, sitna, beznačajna karika u korporativnom lancu.
I da, u tuđi tanjir ću da gledam samo i isključivo ako taj neko ima veće parče torte, pa da mogu, onako na kvarno da štrpnem od njega. U suprotnom i dalje još uvek samo svoja. Srećna zbog onog što me čeka posle kraja radnog vremena.
"Tu će tvrđavicu ipak malo teže srušiti"
, 8. februar 2012 13:18:07
|
link
|
9 komentara
Tek sam sad skapirao da si u Lavu. Povlacim zahtev za najbolje prijateljstvo zbog te okolnosti. Budi mi drugar ’nako :)
Te korporativne kenjaže su šarena laža. Skontaš, vremenom, da je i tu reč o nekakvom andergraundu iz kog nema napolje, ako prihvatiš njihov ugao gledanja na stvari. Odnosno, ukoliko prihvatiš vizuru koju ti nameću... jer nije to njihov pogled, naravno.
Znam da to i sama znaš, ali zaposle čoveka, ponekad ga i dobro plate, pa ili na momente zaboraviš o čemu se tu, zapravo radi, ili ne želiš da o tome razmišljaš.
meni je zastrašujuće što je tako i kad radiš u struci i izgleda- gde god da radiš. Al kao super je jer jbg- radiš!
Sve ima svojih prednosti, ali i mana. Evo u mojoj firmi su kolegijalni odnosi skoro na familijarnom nivou (što je dobro ali često zna da bude i prava gnjavaža), ali su mi šefovi dužni MNOGO! Ako voliš ono što radiš i posvetiš se tome, problemi se potisnu u drugi plan. Mislim na probleme u međuljudskim odnosima. Ove finansijske ne mogu da potisnem nikako. Mada, poželjno je već u startu svima pokazati zube i ne dati na sebe.
pa kaosi u lavu budi LAVICA, a ne zečica!
Meni pricas?! Ja sam samo u toku danasnjeh dana bila slagana, onako masno i to od strane ljudi kojima bi trebalo da verujem. Znas ono, gleda me u oci i laze ko pas 'znas, ni ja nisam dobila bonus.' A ja je gledam i samo se mislim...
opet zapostavljas somersby! ccc...
Da li je Srbija visoko razvijena država???
Molim te, idi na ovaj sajt:
http://vuk91.mojblog.rs/p-8-americka-animirana-tele vizijska-serija-sunderbob-kockalone-spongebob-square pants--1999--dana/184155.html
Pročitaj članak o Sunđerbobu, MOLIM TE!!!
I tri puta pročitaj ovo:
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Veoma poznata američka animirana televizijska serija’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’trenutno broji 167 epizoda’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Radnja ove izuzetno popularne američke animirane televizijske serije‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’strašni Kralj Neptun (King Neptune)‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Lik sirolikog Sunđerboba‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’engleski grad Congleton (Distrikt Cheshire East, Grofovija Cheshire, Engleska, Velika Britanija)‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Sunđerboba Kockalonea’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’veliki broj listova u Velikoj Britaniji’’!!! PROKOMENTARIŠTIE SVE O DODATNIM INFORMACIJAMA NA DVA PONUĐENA INTERNET-SAJTA!!! PROKOMENTARIŠITE SVIH OSAM IZVORA ZA OVAJ ČLANAK – OD ‘’1) ‘’De Telegraaf’’ do ‘’08) Sunđerbobova Wikipedija’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! POTOM IDITE NA SVE LINKOVE OBELEŽENE PLAVOM BOJOM I LJUBIČASTOM BOJOM!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Veoma poznata američka animirana televizijska serija’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’trenutno broji 167 epizoda’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Radnja ove izuzetno popularne američke animirane televizijske serije‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’strašni Kralj Neptun (King Neptune)‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Lik sirolikog Sunđerboba‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’engleski grad Congleton (Distrikt Cheshire East, Grofovija Cheshire, Engleska, Velika Britanija)‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Sunđerboba Kockalonea’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’veliki broj listova u Velikoj Britaniji’’!!! PROKOMENTARIŠTIE SVE O DODATNIM INFORMACIJAMA NA DVA PONUĐENA INTERNET-SAJTA!!! PROKOMENTARIŠITE SVIH OSAM IZVORA ZA OVAJ ČLANAK – OD ‘’1) ‘’De Telegraaf’’ do ‘’08) Sunđerbobova Wikipedija’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! POTOM IDITE NA SVE LINKOVE OBELEŽENE PLAVOM BOJOM I LJUBIČASTOM BOJOM!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
P.S. PROKOMENTARIŠITE MI SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ NAJNOVIJI ČLANAK!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV PRVI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Veoma poznata američka animirana televizijska serija’’, A ZAVRŠAVA SE SA ’’trenutno broji 167 epizoda’’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV DRUGI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Radnja ove izuzetno popularne američke animirane televizijske serije‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’strašni Kralj Neptun (King Neptune)‘’ !!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV TREĆI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Lik sirolikog Sunđerboba‘’, A ZAVRŠAVA SE SA ‘’engleski grad Congleton (Distrikt Cheshire East, Grofovija Cheshire, Engleska, Velika Britanija)‘’!!! PROKOMENTARIŠITE ČITAV ČETVRTI PASUS KOJI POČINJE SA ‘’Sunđerboba Kockalonea’’, A KOJI SE ZAVRŠAVA SA ‘’veliki broj listova u Velikoj Britaniji’’!!! PROKOMENTARIŠTIE SVE O DODATNIM INFORMACIJAMA NA DVA PONUĐENA INTERNET-SAJTA!!! PROKOMENTARIŠITE SVIH OSAM IZVORA ZA OVAJ ČLANAK – OD ‘’1) ‘’De Telegraaf’’ do ‘’08) Sunđerbobova Wikipedija’’!!! PROKOMENTARIŠITE SVE ŠTO JE VEZANO UZ OVAJ ČLANAK!!! POTOM IDITE NA SVE LINKOVE OBELEŽENE PLAVOM BOJOM I LJUBIČASTOM BOJOM!!! HOĆETE LI??? AKO NE PIŠETE KOMENTARE, TO ZNAČI DA ĆU PLAKATI!!! ODMAH MI OSTAVITE KOMENTARE NA OVAJ ČLANAK!!! OK???
SADA SVE KOMENTARIŠI O SUNĐERBOBU!!! ŽELIM TVOJ KOMENTAR O NJEMU!!! OBAVEZNO VAŽI??? OK???
ovaj, a kakve povlašćene cene za kupovinu piva? kako se to dobija?
pon - 23.01.2012
Teško ćeš se ti udati Kampeliću...
Pita me kolega da li tražim momka. Ne. Kao zapeta puška. To nije proces, ubeđujem ga ja. To se desi ili ne.
Kolega se ne slaže. Smatra da je u vreme modernih tehnologija mnogo lakše naći srodnu dušu. Imaš širinu. Jednim klikom imaš na hiljade samih ljudi koji isto tako traže nekog. Napišeš šta tražiš, šta ne voliš, staviš sliku i čekaš ponude.
Znam koju bih sliku stavila. Onu na kojoj uopšte ne ličim na sebe i na kojoj sam doterana kao što se nikad ne doterujem. Ali šta bih napisala? Ne bih smela da budem iskrena kao na blogu. Ne bih smela da psujem, ni da pokažem svoju harambašku narav, ne bih smela da napišem da više od života volem rakiju i vodku, da plaćam svirce da mi sviraju "Aljinicu boje lila" na repeat i da nedelja nije nedelja ukoliko nisi životinjski mamurna. Ne bih smela.To nisu odlike udavače. Tek me tad niko ne bi hteo.
Morala bih da se prikažem kao ozbiljna i odgovorna, fina i lepo vaspitana, mirna i tiha…dušica. I nasmejana, vedra i duhovita.
A u rubrici šta tražim…Eh. Da se razumemo i tu bih imala da stavim sliku. Pa da ga čekam da se javi. Nego ne smem. Izbiće skandal. Ovako napisala bih da mora da bude viši makar od 185 cm, ne mogu brate da idem u baletankama, bole me noge od njih. Da ima neki blesav osmeh. Onako da mi se malo srce otopi kad ga vidim. Da ima zdrav apetit. Jebeš momka bez stomaka. Ja stvarno to mislim. Da ima topao zagrljaj i smisao za humor. Da ima makar zrnce ambicije i opšteg obrazovanja. Da nije prostačina i seljačina i velika Srbenda i pravoslavac. Šešeljovac, naprednjak ili volim 90. fazon. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali meni takvi u okolini ne trebaju. Hvala. I da ne navija za Real ili Zvezdu. Mislim, iskreno mene boli uvo za fudbal. Ali ako se makar jednom nađe sa mojom ekipom i spomene da više voli Madriđane od Katalonaca uslediće tročasovna prepirka i ubeđivanje i ja ću blago da odlepim i smuvam se sa nekim baletanom koliko god to smešno zvučalo. Da nije škrtica i cicija i da ne zna da štedi. Da ne govori "Čist račun duga ljubav" jer svako ko stvarno voli, taj ne računa. Ništa! Da mogu sa njim da pričam o glupostima, ali isto tako da ćutim, čitam, gledam tv. Da zna da vozi. Ne, ne mislim ono kao da mora da ima kola. Nego samo da zna vozi jer ja ne znam, a za kola ćemo već da se snađemo. Da ima pravilan šut sa distance i da zna makar malo da igra basket. Džaba ti sav seksipil ako ne znaš da uhvatiš loptu. I tačka. Da ga moj tata ne okarakteriša sa rečenicom "To, to bre pička najobičnija", posle prvog susreta jer taj retko menja mišljenje i džaba posle da ovaj osvoji Nobelovu nagradu, ostaće pička za vjek i vjekova….
A onda, naravno se setim kako sam se sa nekim drugima, bivšima i prošlima tako lepo slagala i lagala. I kako je najdivniji momenat kad se sa nekim pogledaš pa onako samo kliknete. I kako je najlepše ono kada se gledaš sa nekim u oči pa ti džaba i škole i pročitane knjige kad ne znaš šta da kažeš nego bi se samo tako, eto malo ljubila. I nebitno da li se to desilo sa 16 ili 26 osećaj ostaje isti. Kada si u nekom bestežinskom stanju, polulebdećem. Nekad ipak i malo neopisivom rečima.
Ne znam, možda sam staromodna i nazadna. Osudite me. Ali ja mislim da se momak ne traži. Niti da to može da se isforsira i isplanira. Da udaja nije cilj niti moranje.
Jeste, ja sam danas mali isprepadani romantik, ali i dalje smatram da se to onako jednostavnom prosto desi.
Da ti neki drug odjednom postane neko sasvim drugi. Da ga više ne gledaš kao na nekog budalastog dečaka. Odjednom mu više ni osmeh ni oči ne izgledaju isto i odjednom kad te zagrli poželiš da te više nikad ne pusti. Ili jednostavno u šetnji naletiš na neku čupavu zamlatu. Pa ti ništa drugo ne bude toliko predivno kao kad njemu padnu šiške preko očiju. Ili se zaljubiš u na primer konobara i onda ti je najveće životno dostignuće što on može kroz masu da ide sa tacnom prepunom pića, a da ti još usput namigne i pošalje poljubac.
I sve to onako, na keca. Bez prethodne strategije. Kao da ništa jednostavnije ne postoji. Nešto ti proradi u stomaku. U kolenima.
Tako da i dalje neću da otvorim profil na sajtovima za spajanje. Niti ću da tražim okolo da mi nađu nekog.
I dalje ću da verujem da taj neki koji neće imati baš ni jednu gore navedenu osobinu doći i izbaciti me iz koloseka i da ću ga voleti i sa njegovim manama i sa njegovim vrlinama. Ne uprkos njima. I da će on mene da voli. Zbog toga ko sam. Ne zbog onoga šta bih jednom mogla da postanem.
I da će da traje onoliko koliko treba. Ni sekund duže. Da neće ostaviti gorak ukus u ustima. Nego da će i ako se završi biti jedna od najlepših uspomena koje možeš da poželiš.
Tata Kampelić je slavio 60. rođendan. Mama Kampel je kupila između ostalog čestitku na kojoj piše "zato što se uvek seti bitnih datuma, zato što mi kupuje cveće i bez povoda i zato što pomaže u kućnim poslovima" i nacrtala srce i napisala "tvoje Ljiljanče."
Gledam ih onako smešne i omatorele sa naočarima za vid, džangrizave i zajebane, slušam ih kako se neprestano svađaju i jedno drugom zameraju neke glupave sitnice i onda posle kako tako samo jednostavno sede jedno pored drugog i gledaju Novosadske razglednice, pa Slagalicu, pa seriju i kako su na kraju oni i posle 36 godina i dalje Ljiljanče i Ž.
A takvo nešto se ipak ne nalazi preko interneta….
, 23. januar 2012 13:00:38
|
link
|
20 komentara
Naći ćeš ga ti sama jer želiš da ga nađeš, a gde, to se ne zna, jer kao što vidim i sama znaš to se ne bira, nego se samo desi i raspameti te i dokaže ti istinitost onog nikad ne reci nikad. Sad, otvoriti četvore oči, nikad nije na odmet! :)
Najbolji tekst danas! odusevio sam se. Nasmejao, oraspolozio, svaka ti cast! opisi su fenomenalni... i tata! "Dzabe nobel, ostace picka" :)))
Ček bre, pa šta bi s onim iz Bg-a? Au, al' ja nisam u toku! Najsmešnije mi je ovo za zvezdu i real, jer baš njih vole ovaj moj, a ja bih se baš fino složila s tvojom ekipom:)
Sve u svoje vreme i ne brigaj, nekad su nam stvari pred ocima pa ih ne vidimo :)
@Ilijana: ne brigam, šta više...uživam, čekam i upoznajem, pa videćemo :)
@Henry: recimo da nam nije bilo suđeno...a za ekipu, sigurna sam da bi se složila :)
@Dule: hvala! Procvetaću od tako lepih reči!
@Welt:ti bi trebala sa takvim optimističnim komentarima i postovima da možda promeniš nick :) Zezam se...oči otvorene, u stanju pripravnosti sam :D
Za ovih par godina koliko sam ovde moja osećanja što se čovečanstva tiče nisu se ni malo promenila, promenilo se to što sam malo porasla i shvatila da je jedini način da poboljšam stvarnost taj da dozvolim sebi da mi bude dubro. A ljubav, ljubav je jedino u šta sam ikada verovala.
..a jel gledaju Jutarnji program? ;) I kakav si bre to romantik sa čitavim spiskom šta On sve mora da poseduje?! Naći ćeš ga kad prestaneš da se otimaš :) ko i svi mi uostalom..
Džabe otvaranje očiju sve dok se ne otvore čakre za zaljubljivanje, a znaćeš da je to 'to' onda kad budeš mogla da mu oprostiš to što navija za Real, ali i ove neke 'krupnije' stvari ;)
ja ne znam gde ti muski gledaju, zamisljam te kako si interesantna u zivotu kad napises ovako nesto. I nek nadjes tacno takvog da te izbaci iz cipela, pusti baletane ne mogu da budu toliko visoki..:)
Da se može, lajkovala bih komentar od DTF.
@slobodna: a moj blog ništa? Nula? pih....:)))
@robin:pustila baletane :))
@DTF: kao što već rekoh, obićno i bude takav, koji ne ispunjava ama baš ništa, ali eto...desi se :)
@prozor:gledaju, itekako! Znaš da su oduvek bili poštovaci tvog lika i dela :) A spisak je u fazonu da nisam romantik, a pošto ipak jesam...onda i spisak ne važi, kao i kod svih nas, uostalom :)
Ma ja tvoj blog slučajno greškom otvaram svaki put kad izbaciš novi post:)) mnogo sam ti zaboravna;)
Ionako su na tim dejting sajtovima sve neki bilderi.
Samo ti guraj, Kampelic, naći će se 'i za Janka kapa'. A kad nađeš, otiđi na moj blog da vidiš šta te čeka ;))))
kako si ti jedan divan nenaporan izuzetak na ovom blogu..
da se potvrdim f. malinu recenicu i da se slozim da se to ne trazi neg desi, a sad se vrati u klupu i jos jednom procitaj onu "cuperak kose obicno nose, neko na nosu, neko do oka..." cisto tek onako posto si me podsetila na tu pesmu :)
@ Gost: jeste, a ja i ovako više volim pesnike .
@Hota: I ja mislim da ima. Samo da mi ne pokvari ovu moju plavu frizuru :*
@Mala: Hvala. Osećanje je obostrano!
@adrian: "zamisli gde..." baš lepo podsećanje, nema šta :)
Kad se najmanje nadaš dođe i obori s nogu. Juriti ne vredi. Kažu. A ja da te ipak pitam, imaš li sestro oklagiju? Onu, petao sofronijevsku. :)
E ja , pljuvala omalovazavala ubijala od zajebancije.....Nakon raskida dugeeeeduugee veze resila sam da nadjem "kres varijantu" podpomogljena zenskim casopisima i pricama cica sa faxa shvatila sam da je to ono sto mi treba....traje ta moja kres varijanta evo vec punih 5 godina ovekovecena prstenom u jednoj nedodjiji...
I sve to zaslugom glupog, prostackog sajta... hi5 :)
sre - 07.12.2011
Album za slike
Mama je opsesivno igrala Soko Štark nagradnu igru. Trabalo je skupiti 10 bodova i još neki omot čokoladice. Mi smo konstantno jeli, ona je sekla te markice i slala u Beograd. Izvlačenja je bilo milion. Mislim čak i svake nedelje. Nagrade, pored slatkih paketa, predivne. Teorija zavere je dosegla vrrhunac kada je mama Ljiljana skontala da nam u Pošti garant raspakuju koverte, uzimaju bodove i šalju na svoje ime. Jer, ipak neka PTT službenica jeste dobila već dva slatka paketa, a mi još uvek ni jedan. Ljiljanu, od oca Pavla, takođe treće dete u porodici koja i dalje nije potpuno odrasla, nije to pokolebalo. Osim jedenja slatkiša, ostali članovi porodice Kampelić odustali su od daljeg učestvovanja u toj igri, ali Ljiljana ne. Kao svaka radnica u javnom preduzeću, ona se bacila na krađu kancelarijskog materijala. I idemo. King size koverte. Selotejp. Flomasteri. Neće tamo neka Slavka iz pošte da dobije čokolade, a Ljiljana da ne dobije. Lepila je one bodove na kartončiće na kojima je pisala naša imena, zatim stavljala u ogromne koverte koje je isrtavala, ukrašavala, bojila. Malo, po malo, izluđivala nas je. Najpopularniji zvuk tog perioda u Školskoj ulici, na 1. spratu bilo je cepanje selotejpa, oko 23h kada već svi legnemo, praćeno Željkovim "Ljiljana, jebemmumater dokle više?"
1998. i nije bila neka godina. Još uvek sam morala da idem u osnovnu školu. Osim Nikole, Marka i Gorana svi su me mrzeli i ismevali.Bila sam tipičan primer klinke iz holivudskih tinejdž komedija koje niko ne voli. Ja sam imala košarku i svoju vernu basketanersku četvorku koja je te dane malo ublažavala. Ipak, nije da me nije bilo briga. Moja opsesivna zaljubljenost u jednog savršenog, dosta starijeg (išao je čak u prvi srednje) M. bila je krajnje neuzvraćena. Crna ovca je samim tim dobijala na još zagasitijim tonovima.
Mamu sam srela na velikom odmoru. Držala je Zabavnik u kojima su objavljivani dobitnici nagradne igre. "Pogodi šta si dobila"
"Slatki paket" – da, ni tad nisam bila mršava
Ne.
"Koš?!"- to je bila jedna od glavnih nagrada, plastični koš sa postoljem koji sam toliko želela da imam. Ali ipak ne. I na kraju, nije valjda da je to?! Jeste, imala sam 15 godina, trebala sam uveliko to da prerastem, ali, realno,razmažena sam i danas me smatraju za klinku. Odrastala sam u najgorim vremenima sa dve sestre koje su se školovale na strani. Nisam znala šta znači luksuz, a ne da sam ga osetila. "Je l kuća za barbike?!" Pa zar nije to bio tada san svake devojčice?! Roza, velika kuća za barbike. Sada, kada konačno zarađujem, često stanem pored nje u prodavnicama, sa željom da je kupim. Ma kupila bih je samo da ispunim sebi želju. Kupila bih ja i koš. Naravno. Ali na kraju ipak samo kupim slatkiše, pa kada odem sestričine ogrebem se o njene andrmolje. I uživam. Ali, ne. Nisam dobila toliko željenu kuću za barbike. "Onda mi drugo ništa ni ne treba!", izjavila sam sva nadrndana i razočarana.
"Budalo, dobila si kompijuter! Pentium".
Dobila sam glavnu nagradu. Bila sam ukupno druga osoba u svom životu koju poznajem da ima kompijuter. Reputacija mi je naglo skočila. Samo da dodam da je mama slala koverte sa svačijim imenima. A familija nam je velika. Verujte. Ali, ipak je izvučena Kampelić. Kampelić koja je već tada bila primer da možda nema sreće u ljubavi, ali zato u kocki rastura J
Čuvši za novost, S. i M. dve divne sestre, napaćene u velikom gradu, pristigle su prvim vozom u selo sa sve razrađenim paklenim planom.
M. je kao i uvek, bila zadužena za ispiranje mog mozga. "Šta će tebi kompijuter, ti si mala, još pentium, bolje da ti kupimo neki mali, pa da možeš da igraš igrice…" S. je pod svoje uzela tatu. "Nemam ništa da obučem. Živim u studenstkom domu u skrnavoj sobi. Oblačim se na Futoškoj, sva mi je šminka istrošena. Možemo, na pr. svi zajedno da odemo na more…(tj da ona uzme svoj deo para i ode sa momkom na more), samo kad bismo prodali taj pentium." I u duetu, u dnevnoj sobi pred oba predstavnika roditeljskog saveta i specijalnim savetnikom Nanom koja se nije mrdala iz svoje fotelje u susednoj sobi, ali nije izostajala ni sa jedne rasprave. "Pa, da ga prodamo?" Presudila je Ljiljana. Sa svojim odlučnim, pomalo Titovskim, NE. Zadržavamo kompijuter.
Naravno da smo porodično otišli po njega u Beograd. I naravno da ja pojma nisam imala šta ću sa njim. Ali, eto. Imala sam kompijuter. Lepo mi se slagao uz sobu.
Posle je sve krenulo drugim tokom.
Pošla sam u Gimnaziju. Tamo se ipak, kako tako i uklopila. Ljadža mi se trnasferovala i došla u mój razred. I Nikola naravno. Zbog kojeg sam i ja dospela I4.
Onda je došla 1999. I nikad lepše proleće. Ne sećam se da su ikada Odžaci baš tako lepo sijali. Kao tada. Kakav apsurd.
Mi smo se pratili do pola puta. Ja sam mu pričala o knjigama koje sam čitala. On mi je pričao o devojkama koje mu se sviđaju. Unapredili smo se u drugove. I postajali po malo nerazdvojni.
Nisu nam smetale bombe. Kome su još toliko zaljubljenom mogle da smetaju bombe. Trosobni stan tada je primao i do devetoro ukućana. Setra od tetke i tetka bile su naravno od prvog dana kod nas. Tata je da nam ne bi bilo dosadno doneo šarplaninca.
Ja sam između sirena vatala krivine i u mornarskoj majici i starkama crvenim! Šibala starom ponikom ( koju smo nazvale drnda ) po i izvan sela. Ok, nisam baš šibala, vožnja bicikla mi nikad nije bila jača strana. Ali vozila sam je…često. Pekle smo bakine kolače i kokale kokice. I bile onako blesave i šuntave devojčice. Nesnađene. I bilo nam je ludo…
10. juna malo posle mog rođendana, završen je rat, ja sam prala kola ispred zgrade kada se on, baš tuda šetao i eto tako malo mi pomagao.
I to je, tada bilo sasvim dovoljno za sreću.
Niko ga nije voleo. Ne ono, niko ga nije voleo kao ja, nego ga ljudi nisu voleli, ali zato sam ga ja obožavala za sve pare.
Kasnija leta, su proletela. Duga i topla. Nesvesna i bezbrižna.
Tih leta važno je bilo pojaviti se ispred Linee i blazirano posmatrati masu. Zatim, je bilo važno pojaviti se na košarkaškom turniru u dvorištu tekstilne škole. Klošariti. Imati barem jednu svečanu majicu koju ćeš moći da obučeš u nekoj specijalnoj prilici. I ljubiti se s nekim.
Tih leta nosili su zaljubljeni pogledi. Ništa drugo.
Negde, na početku i ja sam se prvi put poljubila i posle napisala Jovani pismo kako je ljubiti se grozno i kako se više nikad u životu neću ljubiti. Već tada sam se držala obećanja.
Tih leta ja sam otkrila sve čari pisanja i već sam tada znala da ću time da se bavim u životu.
Tih leta sam uradila i prvi intervju. I to sa izvesnim Predragom Šuputom, specijalnim gostom turnira. Bila sam uspešnija novinarka nego sad.
A kompijuter je samo ćutao na stolu moje plave dečije sobe.
Posle je služio za maturski rad o Jesenjinu. Za mailove sa jednim kovržavim pesnikom sa Kumodraža, za prve seminarske na menadžmentu. Za muziku, naravno. Za skupljanje prašine. Za uspomenu. Za svađu sa sestrama. Za mamin pasijans.
Eto…
Nemam puno fotografija iz tog perioda. Jbg, stara i skupa tehnologija. Samo nekoliko…Izvan Odžaka u njivama, pored suncokreta. Iz centra. Iz izlaska. Neki mali fotosešn i sa rođendana. Sa dve eksukrzije. U Kraljevo i Beograd.
Ali, evo, ovo gore je sve jedna fotografija.
U jednom.
Umeste posvete, koja ide na prvoj strani moje neke buduće knjige.
Za moju Nanu, koja je ipak odlučila da te buduće stranice pročita gore, na nekom oblaku, sa kojeg smo je na kratko pozajmili da nam ulepša živote. I da na zauvek ostavi svoj crni šal, zelenu fotelju, člansku kartu biblioteke, chanel parfem, knjige, ukrštenice i nas za njom.
"Neutešna, to sam hteo da ti napišem, nego nisam znao da se setim reči, tako mi nešto izgledaš ovih dana."
Neutešno. Tako se pomalo i osećam.
, 7. decembar 2011 23:38:05
|
link
|
20 komentara
Ne pišeš često ali kad pšeš, pišeš! :)
Uvek kad pomislim kako je ovo jedno maksimalno zasrano mesto nađe se neko sa ovakvim nekim postom da mi pokaže koliko se varam.
lepo
Jeste, lep i topao tekst.
lepo, baš lepo... a moglo je da se desi da se, kao neki ovde, umesto soko štarka specijalizuješ za lokalne-radio-sportske kvizove, pa da izdobijaš dve garniture za sedenje (za patuljke), trenerku judo kluba, nebrojano ručkova u piceriji i jedno neiskorišćeno putovanje u tursku... a kad ti izgleda da ne možeš da se nasmeješ, samo brzo kaži bamberg!
@W. kad mi neko ko piše kao ti napiše takav komentar, onda je i kompliment veći. Hvala!
?@slobodna i goste: :) Hvala! Naučićete me na ove pohvale, pa šta ću onda :)
@DTF: pa onda su nagrade i zaslužene čim si napisao Bamberg :)
Uz ovakav odlomak iz zivota pasuje kuvano vino. Trece ili cetvrto uz svo ono rumenilo sto ga prati...
Retko otvaram svoje albume.. ali tuđe volim.
Uzvraćam kompliment koji je više od toga. Opet :)
Nana zna a verovatno je oduvek i znala da ces napisati knjigu. I verovatno bi ti rekla da ne budes neutesna i tuzna. Cesce pogledaj u oblake i videces da cita odozgo sve tvoje buduce knjige. Nema tu reci pametnih da ublaze rec "neutesna" mozda bar malo, nijedan album nije potpun kada u njemu nema neka Nana.Tvoj je je potpun i jako lep.
Mnogo jak tekst! Mislim, jako je delovao na mene. Čitam onaj deo u kome se odluuje o sudbini dobitka na nagradnoj igri i steže mi se srce..... da se išta drugačije desilo, na neizvesno vreme bih suspendovao svoje blogovanje... Nek je mirno nebo tvojoj baki.
ima tog, neceg, karanovicevskog, u ovom postu.
@Laudanum:baš tako, u nekoj birtiji sa kariranim stoljnjacima
@MG:Hvala! Opet ;)
@Robin:uvek nađeš prave reči :( i potpuno si u pravu ništa nije potpuno ukoliko nemaš neku Nanu ili makar sećanje na nju...
@Sizif: Hvala :) Mnogo smo jaki, ovih dana :)
@FM: Karanović se prezivala moja prof.književnosti u Gimnaziji, možda zbog toga :D
mislila sam na djidjija :)
Grlom u jagode? Nisi ni svesna koliki je to kompliment za mene!
o jesam :)
Kampelic, i dalje si sexy...
:)
više puta pročitala. prepoznavala, osećela, uživala, malo plakala...
dotičeš.
:*
skoro da mi je suzica krenula, majke mi
ja sam dobila punu kutiju slatkisa i bila sam srecna kao mali majmun, iako je moja mama polovinu podelila deci iz komsiluka. da ih casti! i meni je to leto 99 bilo divno i jaaaaaaaaaako zaljubljeno i tek sad vidim zbog cega smo, ustvari, srodne duse :* da sam te onda poznavala, dala bih ti polovinu mojih nagradnih slatkisa <3
Kampelic, divna moja, Kampelic!
pet - 18.11.2011
.....
Postoji dve vrste ljudi.
Oni koji su žrtve i oni koje vade te žrtve iz gabule.
Žrtvama je uvek teško. Nemaju para. Niko ih ne razume. Fali im ljubav. Momak im nije potrefio dobru nijansu ruža koje je poklonio. Žuljaju ih nove čizme od 500 evra. Imaju kola, ali nemaju vremena da ih voze. Odu u Egipat na more, ali tamo ima puno buba i sve su Arapi. Njima nikad ništa ne valja. Oni i eurokremu nađu manu. I okače se o tebe i iscrpe ti svu energiju. Njima nije bitno što i drugi, takođe, nemaju lagan život. Što i drugi, takođe, imaju problem. Samo što ga ne napišu na veliki transparent i ne nose iznad glave. "Zamislite, ostavio me, čujte i počujte, žalite me, jadna ja!" U stanju su da vam sede nad glavom i da vam upiju i poslednji atom snage koje čuvate negde u šteku, za neke svoje crne i kišne dane. Ne, oni se hrane tvojom krvlju. Od nje im se vrati rumenilo u lice. I lakše im je. Posle se očešljaju, vrate svoju neku žrtvenu facu na lice i krenu dalje. Mogu oni posle sve. To su ljudi pred kojima vam je prosto glupo da kažete:"E danas sam baš kul, baš mi nešto sve potaman". Jer, njima, znate nije…Njima nikad nije. Oni će naći uvek neki grozan razlog i dodati:"Ma da, lako je tebi, ti si uvek sva tako raspoložena i vesela, nemaš decu, muža, nemaš ko da te nervira, joj blago tebi".
Jeste, u pravu ste. Blago meni. Ja i dalje mogu da navučem svoj osmeh, iz čiste pristojnosti i da se suzdržim da ne zaplačem iako mi se svakodnevno plače bez prestanka. Blago meni. Ja sam i dalje jedan veliki dobroćudni čovek na koga svi mogu da se oslone. A ti si jedna mala savijena čovečija ribica koja ni put ne može da pređe sama. Blago meni.
Sedela sam pored nje dok se smejala kao blesava i stavljala drugi sloj pudera na lice. Kaže ako je već toliko bolesna, ne mora da bude ružna. Nije ružna. Tog dana kada se ona rađala, bogovi su izgleda, bili raspoloženi, pa su joj dali izgled za koje bi mnoge ubile. I šarm. I snagu. I spretnost. Onu koje samo određene "mačke" mogu da imaju. Malo su joj samo zakinuli na sreći. Gram ili dva. Ništa posebno. Pa nekako nikad da padne na zelenu granu.
Jeste li nekad bili u situaciji da uživo čujete "Imam rak?"
Nemojte sebi da priuštite to zadovoljstvo, nikad.
Ja sam skriboman i ona koja uvek ima nešto da doda, kaže i iskomentariše.
Ali u tom momentu sam samo stajala. Kao neko drvo. Kao da mi je neko oduzeo moć govora, micanja, svesti. Alo! Kakav rak bre?! Rak dobijaju neki drugi ljudi. Rak se ne dešava mladim majkama. Rak se ne dešava pozitivnim, lepim, osobama punim života.
Ali izgleda, da sam se i u tome malo zajebala.
Meni retko kad treba uteha. I šta god neko rekao. Ja stvarno mogu sama. I nije mi teško. Nekako plivam. Imam svoje male grehove i svoje male podizače. Jednu malu grupu savršenih ljudi koji će pronaći za vas minut ili dva i pričati o nekim nebuloznim stvarima, ali će vas na kraju na taj minut ili dva i oraspoložiti. Neće vam oni reći:"ne brini se, biće sve ok" zato što su i sami svesni da je to samo bljutava lažna floskula u koju više niko ne veruje.
Ovih dana mi nije ni do čega. Do zezanja na blogu. Do dopisivanja. Do druženja i putovanja. Nije mi ni do muzike. Ni do filmova. Samo mi je do zagrljaja. I da na nekoliko momenata zaboravim kako malo i bespomoćno izgleda dok leži na krevetu, bleda i iscrpljena, sa nekom grimasom na licu, kao da želi da dokaže da može to ona i da nemamo razloga za brigu. Već će sve ona to da sredi.
I hoće, znam da hoće, pošto ona nije žrtva, nego je borac.
Jedan mali i izgladneli borac, sa manje od 50 kila. I sa širokim osmehom.
Reći će da je boli i da ne može da izdrži, ali će ipak da se zeza na svoj račun i da naređuje malim sinovima da čiste stan. Da pronalazi načine da je ne sažaljevaju i da traži šta bi joj to sad bilo jako potrebno u ovom trenutku i kako da stvori parice da to i kupi. I da mene uda. Za nekog doktora koji će nam svakako "trebati" još nekad. Dr Zeta koji je "sestro, mnogo lep i onako ogroman, baš za tebe".
I ja koja kao kukavica navučem lažni osmeh i pričam joj o poslu i o nekim glupim frajerima, pronalazim na internetu priče o ženama koje su pobedile rak i tešim sama sebe. Jer sasvim sebično JA neću da ostanem BEZ nje. Ništa drugo. Ponekad se pitam da li sam samo glupa jer je meni sad nešto kao teško. I mene mi je žao dok nju ustvari seckaju i čereče.
Zato, sledeći put kada vam neka idiotkinja dođe da se žali što ju je neki tamo kreten ostavio, da ju je šef zajebavao, da se malo ugojila i da ne može nikako da namesti frizuru. Pošaljite je i za mene, molim vas, u tri pičke materine. Pa neka zna zašto plače. Manje će piškiti. Neka ide i neka kuka nekim sličnim sebi.
Jer na kraju, nažalost, sve se svede na onu "da smo mi živi i zdravi". I stvarno ništa drugo nije bitno.
Sve dok ne morate da planirate svoje dane prema lekovima, da spremate pidžame za bolnicu, da organizujete rodbinu u slučaju da vas ne bude. Sorry, ali nemate problem.
I znam da je svakom svoje najteže.
Ali svako treba i da izvuče iz sebe onu mrvicu snage i da uživa u malim stvarima i životu. Da viče na sav glas:"da, svađam se sa roditeljima, izgledam tako da mogu da me uvrste na www.uglypeople.com, nemam para i nešto me baš ni suprotni pol neće, ali bole me uvo! I dalje mogu da vrištim i da plačem i da trčim i da se opijem i da se smejem glupim forama i da dobacujem prolaznicima i da jedem ajvar i hleb u tri noću i da odvrnem muziku i skačem kao blesav po kući, jer sam jbg zdrav!"
I na kraju krajeva, zdrava u glavi jer nisam žrtva, nego borac.
, 18. novembar 2011 15:24:27
|
link
|
8 komentara
Nije da nisi u pravu, sa zdravorazumske tačke gledišta. Ipak, ništa nije crno-belo, pa ima i između Supermena i čovečije ribice, i između ,,imam rak" i ,,joj debela sam". A šta god da ti je ili nije, najteže je kada si u tome nečemu sam.
Postoje nažalost ljudi koji nemaju zašto da budu borci, a sreća u nesreći je to što osoba o kojoj pišeš izgleda ima.
ne u jednu, nego u nekoliko pm ih treba oterati. Znam kako se osecas, znam taj osmeh i raspolozenje, sve je suuper, nikad lepse. Ono sto sam pisala se desilo tacno pre sest meseci a u medjuvremenu sam gleda nesto slicno kao ti sada. Bolnice sam apsolvirala. Jbg..
Sa jedne strane, kad čujem kako neko kuka što nema avione, kamione, veće grudi, manji tur i sl. odmahnem rukom i pomislim kako je sva sreća pa im je to najveći problem u životu. Sa druge strane, kad se prebrode neke zaista velike teškoće po pitanju zdravlja, brzo se zaboravi to "samo da je zdravlja".
Borcu želim dobijenu bitku.
Znam kako je. Toliko znam da se ponekad i sama uplasim, da me onaj odozgo ne pocasti nekim kancerom, tek koliko da se opametim, da mi skrene misli, i da vise ne serendam o nevaznim stvarima, da ne brinem o tome sto me povisica mimoisla, sto je struja poskupela, i tome slicno,
Malo mi je bez veze to, kao ona rečenica u predstavi/filmu "Bure baruta":
"Samo da smo živi i zdravi", a istovremeno svi klizimo u pičku materinu.
Nije fer postavka da ne treba želeti više samo zato što je moguće da sutra izgubimo sve.
hejt pijavice sve poyitivne energije ovoga sveta! kao sto videh negde: LIFE IS TOO SHORT TO REMOVE USB SAFELY! ili sto bi rekao Bajaga: da je pesme i vina i da nas cuva bLog :D
Ah... Pokusacu da pronadjem prave reci. Necu se truditi da te utesim i da ti kazem, bice ovako ili onako i trebas tako i tako. Necu... Znam da to ne vredi. Prosla sam kroz isto... Samo, ona nije pobedila u toj borbi, a ja pokusavam da pobedim bol. Vremenom sam naucila da zivim sa njim... Prosle su godine (tacnije 3). I dalje boli kao i prvog dana.
Znam samo da u ovoj tvojoj prici borac nije samo ona vec i ti. Znam da su to momenti kada covek preispituje sebe i shvati koliko je bio lud sto se nervirao oko nevaznih stvari (frizure, par kg viska, nekog frajera, i sl..) a nije ziveo zivot i disao punim plucima. Iskreno se nadam da ce se izboriti i da ce uzivati sa dragim ljudima. Zelim joj (a i tebi) to od sveg srca.
Neko rece gore, ona vidim ima za sta da se bori. Oprosticete mi.. pa ne mislim da ona treba da se bori samo zato sto ima decu, porodicu, pa eto, treba im. Takva bolest i nesreca zadesi i ljude koji se nisu ostvarili kao roditelji, a to, verujte mi, ume da bude jos tuznije. Jako je tesko kada roditelj "ispraca" dete. Dokle god je suprotno, opet je negde prirodno... Treba se boriti zbog sebe i ljudi koji su tu, koji te vole i pruzaju nesebicnu podrsku, ali pre svega zarad sebe jer jedino ako si ti sretan, ziv i zdrav moci ces i da pruzis zadovoljstvo dragim ljudima. Uslovno povratna relacija; simple...
A ti, glavu gore, ne daj se! U ovoj prici si i ti borac. I dalje od sebe negativne ljude. Verujem da si upravo kroz to sto ti se desava shvatila koliko su ti njihovi problemi benigni. Prosto ne dozvoli da ti iko crpe i to malo pozitivne energije koju imas. Zivot je suvise kratak da bi ga tako trosili...
Od mene imas svu podrsku i zelje za pozitivan skor. Eh, vreme je da se i taj skot (mislim na bolest) pobedi...
Neverovatno koliko je nas prolazilo kroz iste borbe uz neke naše drage borce.
Svim srcem navijam za "tvoje" borce!
čet - 17.11.2011
mrzim naslove!
Svi kažu da je prvi korak ka ozdravljenju priznanje svojih grešaka.
Mislim to smo naučili još u osnovnoj od Dilana Mkkeja i njegovog čuvenog: "Hi, i am Dylan and I am an alcoholic".
Posle se lepo Dilan izlečio. I mogao da bira između dve, a ponekad, bogami i više, cica i to uvek najpopularnijih u seriji 90210.
Obožavala sam Beverli Hils i obožavam da se sad setim moje najstarije sestre koja je kopirala Brendu i njene drugarice plavuše, koja je, naravno bila, ko drugi nego Keli.
Ali, to nije tema ovog posta.
Ja alcoholic nisam. Šta više. Dugogodišnja ljubav prema alkoholu me je naučila da pijem lepo i sa merom. I kada osetim da otkrivam previše informacija iz svog privatnog života i da imam poriv da zovem sve ljude u 3 ujutru da bih im prosto rekla da ih jako volim (ili mrzim), ja stanem. Uzmem vodu tipa kisela (mrzim uticaj zemunskog na moj govor) i lepo se treznim.
Moj porok su naravno cigarete. I njih se ne odričem.
Jednom su me naterali, dušmani, da prekinem. I ja stvarno ostavila. I nekako mi bolje. I više para i bolje se diše. I onda me neki kreten iznervirao. Prvi instikt je bila kutija eve-a. Kada sam izašla iz trafike i onako, na sred ulice, iako ne živim u Parizu, i to nije chic ni kulturno, zapalila cigaretu, prvo što sam sebi rekla:"Koji ti je moj trebalo ikada i da prekidaš?!" I sada da me pitate šta je to što je toliko savršeno u tom nikotinskom uživanju, ja ne bih mogla da vam objasnim. Ali onaj osećaj kada zapališ i kada imaš utisak da svi jednostavno mogu da se teraju u tom momentu i kada se osetiš onako spokojno i zen, to je prosto nezamenljivo!
Tako da, jeste: "My name is Kampelic, and I am smokeaholic, but I also dont`t give a fuck to qiut!"
Ono na čega se ne ponosim u vezi sa sobom i što je potrebno zarad mog daljeg mentalnog zdravlja iskoreniti je ljubomora.
I kao što lepo kaže Srđan Mobi Dik u pesmi iz 90tih uz koju sam skakutala u svojoj sobi: "Ljubomoran sam na vetar što ti kosu diraaaaaaaaaaaaa" ili već tako nekako, poenta je jasna.
Dakle, ja sam Kampelić i jako sam ljubomorna.
Na sve i svakog. Na vojnika Bojku i na to što je ona ili na poslu ili na treninzima ili u putu i nema, kao nekad,vremena, da se smaruckamo u duetu i smejemo se glupostima i maštamo o nekim velikim svetovima i visokim dečacima. Ok, ni ja više nemam vremena za dangubljenja, ali eto ljubomorna sam na sve one koji i dalje mogu tako da žive.
Ljubomorna sam na starije sestre. To sam negde pročitala da je normalno, valjda. I nisam uvek. Nekad me i nerviraju.
Ljubomorna sam što moji drugari imaju devojke. Divne neke devojčice, ali te divne devojčice (volim vas stvarno sve), oduzimaju vreme koje sam nekad JA provodila sa njima. Borim se, verujte mi borim se! S druge strane, volim što su srećni. Pa, tako nekako dođe na nulu.
I na kraju sam naravno ljubomorna što na pr. nije udario ni jedan like na neku od mojih fotografija, a na neke druge jeste.
I što šalje linkove sa jutjuba na neke druge adrese, a ne na moju i ja to sve vidim.
Ne, nikog ja ne pratim i ne unajmljujem privatne detektive. Ja svoju ljubomoru fino zamaskiram širokim osmehom i povučem se iz te priče. Ne volim ja da smetam. To mi je najgori trip. Da sam nekom na teretu. Da neko treba da me "ispoštuje".
Nisam nikad pravila scene niti se ljutila. Ja lepo oćutim, zadržim to u sebi i pomalo se razočaram. Naravno.
Ljubomorna sam na one koje nisu ljubomorne zbog svoje samouverenosti. Koje mogu nonšalantno da se ponašaju i bezbrižno smeškaju. Koje kada uđu u prostoriju i osvoje je.
Znam, treba da radim na sebi. I da prevaziđem probleme koje loše utiču na moje samopouzdanje.
Znam!
, 17. novembar 2011 11:58:12
|
link
|
9 komentara
:)
Pa kampelic ti bi bila savršen Sokrat, ima li kog boljeg za kvarenje omladine! :)
omladina za to i služi, da bismo je kvarili :D
Znaš, izgleda neki doživkljavaju ljubaznost ili obzir ili suzdržanost, kao spušten gard pa kreću dudaraju. Fora nije u tome da se, kao, promeniš, pa budeš stalno u nekakvom borbenom stavu, nego... ne znam u čemu je.
Ja te obozavam, majke mi, pa mozda ne osvojis celu prostoriju kad se pojavis, ali nas definitivno osvajas svakim sledecim postom. :)
slucajno znam :) da je bolje poceti sa vodom uporedo sa picem. Ostalo si nesto pre posesivna nego ljubomorna, al sta god da je meni si super.
..ja bih da ti konkretno svakog dana pišeš!
Vidiš, ja bih da malo smanjim svoj takmičarski duh, jer prvo što mi je palo na pamet je bilo da ti predložim da vidimo ko to može da popuši više cigareta! :) Možda i treba, s vremena na vrijeme, nešto i korigovati, al' ništa ja tu ne bi' dir'o - super si ti. Navijam za tebe! :D
Give me K
Give me A
Give me M
Give me P
GIve me E
Give me L
Give me I
Give me C
\o/ \o/ \o/ Kampelic \o/\o/\o/ Kampelic \o/\o/\o/ Kampelic \o/\o/\o/ :D
što bi Šilja rekao u onom crtaću Volim da pušim pa šta! Elem, ja kad vidim da ću se odvaliti od alkohola i raditi sve pobrojane stvari ostavim telefon u autu ili odem u neku rupu gde nema dometa :)
nego mnogo si bre ljubomorna a to je loše za zdravlje